Gay Christian EuropeLGBT Christian Europe

Kršćanska Gay Svjedočanstva

Davidovo Svjedočanstvo

"Sakrivanje, nepriznavanje istine pred drugima je veliko zlo, a još gore je nepriznavanje i odbijanje istine o sebi pred samim sobom, odbijanje vlastitog bitka, odbijanje sebe! Uvjeren sam, da me je Bog stvorio homoseksualcem, a nepriznavanje legitimnih potreba moje osobnosti je odbijanje božje stvarnosti, koja je sveta, i božje volje u mojoj osobi.

Od djetinjstva sam odgajan u pravovjernom kršćanskom svjetonazoru. Bio sam ponosan slovenski dječak i u isti mah odani sin katoličke crkve. Kad mi je bilo oko 13 ili 14 godina po prvi put sam se osvijestio da sam možda homoseksualac?! Na tu me misao potakao jedan od u ono vrijeme rijetkih članaka na tu temu u nekoj slovenskoj reviji koja je na dokumentaran način opisivala život homoseksualaca.

Sa 16 godina preselio sam se iz provincije u poveće mjesto i postao ateista oduševljen neograničenom slobodom. Ostao sam humanist. Tražio sam prijateljstvo, koje mi je predstavljalo put do ljubavi, povjerenja i osobnog razumijevanja. Intimna iskustva s dečkima kod mene su bila jako rijetka. Bio sam sramežljiv, neodlučan, uplašen i u nedoumici, kako da svoju želju za ljubavlju i intimnošću sa pripadnicima istoga spola podijelim s drugima.

S 21 godinom ponovo sam započeo tražiti Boga u nepatvorenom obliku, očišćenoga od svih dogmi i predrasuda. Zanimali su me kršćanski i drugi mistici (Meister Eckehart, Angelus Silesius, Jalal al-Din Rumi…). Od svih riječi Svetoga pisma u ono vrijeme najviše su me obuzele i oduševile zapovijedi: "Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! (…) Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga." (Mk12,30-31). Fasciniralo me, da je Isus, kojeg sam u tom času osjećao isključivo kao čovjeka, a istovremeno i proroka, na najvišu razinu stavio isključivo čistu ljubav! Zbog toga sam Isusa duboko poštovao dok sam još bio ateista. Usprkos tomu sam odlučio posjetiti tečaj uvođenja u kršćansku meditaciju prema Tilmanu (Klemens Tilman). Te riječi o ljubavi iz Svetog Pisma uzeo sam kao mantru, kao predmet svoje kontemplacije. Razmišljao sam ovako: Sve da Bog i ne postoji, još uvijek vjerujem u ljubav, dakle: "Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu." (1 Iv 4,16b).

Tada sam se intenzivno bavio i hatha jogom, tjelesnom disciplinom, asanama (različitim položajima tijela), pranajamom (vježbama disanja) i meditiranjem. Uporna vježba održavala me je u psihičkoj i fizičkoj kondiciji, odgajala u samo-disciplini, a prije svega vraćala mi ranjeno samopouzdanje zbog brižljivo prikrivane svijesti da sam homoseksualac u društvu koje to ne prihvaća. Činilo mi se da sam jedini homoseksualac na svijetu i da su svi drugi heteroseksualci. Svi koje sam poznavao, ponašali su se kao heteroseksualci, a dečki su se široko hvalili svojim podvizima kod djevojaka i žena…

U teoretskim raspravama o Patandžalijevoj Jogasutri (Patanjali: Yoga-sutras), naišao sam na nešto što me praktično, bez prinude i nametanja, bez složene filozofijske teorije ili teologije, na vrlo jednostavan način približilo Bogu. Misao je išla približno ovako (navodim prema sjećanju): Onaj koji vježba jogu, može to izvoditi s namjerom da poveća vlastitu moć, izdržljivost, samopouzdanje i usavršava se na vlastitu korist, radost, zadovoljstvo... No s druge strane može se vlastiti napor, vježbe joge i samodisciplinu posvetiti i izvoditi, ne samo u vlastite, sebične svrhe, već također i u čast svome Bogu… Odlučio sam se za potonju opciju, pokušaj da svoj trening i svoja dostignuća u jogi, posvetim svome Bogu – kao što danas, tu i tamo, vidimo pokojeg nogometaša kako prije početka utakmice, javno pred svima, klekne na nogometni teren i prekriži se…

Taj pokušaj ništa ne košta, ne zahtijeva nikakvih obreda, dovoljna je pomisao da se kod vježbanja prepuštam nekoj višoj sili. Ako postoji Bog, sigurno će mi se i obznaniti. Od tada pa nadalje osjetio sam kako me Bog čudesno pratio na svim putevima života i čudesno mi pomagao u svim mojim životnim potrebama...

Neću se začuditi, ako bi netko tko čita ove retke, posumnjao, da takvo oduševljeno bavljenje s jogom i meditacijom, za mladu osobu, predstavlja beznadno naprezanje da se vlastita pažnja i misao preusmjeri s nekog bolnog i burnog područja, područja intime, ljubavi i spolnosti, na neko neutralno, sigurnije područje. Takvo razmišljanje bilo bi ispravno. Sebi nisam htio priznati svoj problem, nisam se želio svjesno pozabaviti njim – jer bi to previše boljelo! U zaborav sam naime potisnuo dilemu, kako je i što će biti s mojim intimnim životom, mojom spolnom orijentacijom? Da li uopće namjeravam nešto, i što ću poduzeti u vezi s tim? To je za mene bilo tabu tema, nešto o čemu se ne smije niti razmišljati, a kamoli govoriti! S druge strane, u svakoj prilici su me spopadale grešne primisli o intimnostima s pripadnicima istog spola. Dodatna činjenica je i to što sam u prijelomnom razdoblju iz mladosti u zrelost, doživio jedno vrlo negativno homoseksualno iskustvo, koje me je u iduću polovicu mojeg daljnjeg života odvratilo od svakog pokušaja uspostave bilo kakvih prijateljskih i/ili intimnih odnosa s muškarcima. Taj doživljaj negdje iz sredine mojih 20-ih godina života, želio sam što prije zaboraviti i pokopati što dublje u sebi. Zato sam nakon tog događaja napustio mjesto boravka, a onda za neko vrijeme otišao u inozemstvo. Zakleo sam se da se nikad neću vratiti natrag. Kada sam se nakon šest mjeseci ipak vratio, moja se situacija iznenada razbistrila i razjasnila. Razmišljanja o mojoj spolnoj orijentaciji do daljnjeg sam odbacio na sporedni kolosijek, a umjesto toga intenzivno sam se posvetio molitvi, studiranju i radu, što me za neko vrijeme oslobodilo depresije i unutarnjeg nemira. Konačno mi je pošlo za rukom smiriti se, disciplinirati i uspješno diplomirati.

Postao sam gorući kršćanin, netrpeljiv spram ateista, liberalnih kršćana i liberalno usmjerenih katoličkih svećenika. Privlačilo me ono nadzemaljsko, zanimala su me viđenja i ukazanja… Zbog čestih napada osjećaja grješnosti, odlazio sam ispovjediti se svaki tjedan, ponekad i više puta na dan!

Čisto slučajno dogodilo se, da sam jednoga dana u prolazu upoznao djevojku, prilično mlađu od mene, koja je odmah pokazala želju popričati sa mnom, shvatila me ozbiljno, pokazala za mene iskreno zanimanje, što mi se dotada nikad nije dogodilo. U tren oka smo se sporazumjeli i postali povjerljivi prijatelji, zaljubili se, počeli skupa hodati i iskreno i oduševljeno pričati o svem i svačem, a ponajviše o našim životnim, ljubavnim i duhovnim problemima. Toj djevojci sam zahvalan što sam postao realniji, što sam se bar djelomično opustio, a vezano za moj dotadašnji ukočeni, neživotni odnos do vlastitog tijela i spolnosti. Najzahvalniji sam joj za iskrene rasprave u kojima mi je pomogla izvući iz zaborava i staviti na svjetlo dana, uspomenu na moje prvo homoseksualno iskustvo na koje sam do tad gotovo zaboravio! Pod utjecajem moje iskrene kršćanske revnosti, ona se također preobratila, postala kršćanka i sa mnom počela živjeti istinski, prijateljski život, čiji dio su bile svakidašnje nježnosti, uključujući poljupce i zagrljaje… Kad sam joj predložio da se zaručimo, odgovorila mi je da o tomu još nije razmišljala i da joj se čini kako za to još nije spremna. U životu ljudi koji se vole kao prijatelji, sve je lijepo ako sve ide glatko. Kad nastupe prvi ozbiljni problemi, pokaže se koliko je stvarno zrela i jaka ljubav. Tako nam se dogodilo, da smo se razišli radi manje verbalne prepirke. Tada sam prvi put osjetio da je odlaskom ljubljenog bića iz mog života, umro i dio mene… Ali u svakom zlu ima i nešto dobro, budući da bez njenoga odlaska možda i ne bih nikad upoznao svoju pravu narav, narav homoseksualca… U toj gorkoj patnji zbog gubitka ljubljenog bića želio sam se dokazati s nekim hrabrim djelom, postati junak koji je sposoban odmah naći drugu djevojku.

Stvarno sam ju i pronašao i uskoro se vjenčao s njom. Prije samog vjenčanja savjetovao sam se sa svojim duhovnim vođom, i pitao ga što bih učinio budući da prema ovoj djevojci ne osjećam neku posebnu emotivnu ili spolnu privlačnost. Jednostavno mi se sviđala kao prijateljica. Pitao me da li ona mene voli i želi li se sa mnom vjenčati? Na oba pitanja odgovorio sam potvrdno. Savjetovao mi je da se s njom vjenčam. Rekao je: Za vjenčanje nije nužna zaljubljenost – a prijateljstvo među vama sigurno će s vremenom prerasti u pravu ljubav. Vjenčao sam se, ali ovo svećenikovo proročanstvo kod nas se ipak nije ostvarilo! Žena me je, hvala Bogu, voljela, i Bog nam je podario dvoje djece – sada su skoro odrasli.

Svojoj budućoj supruzi sam pred vjenčanje jasno dao do znanja da sam u mladosti imao homoseksualnih želja i iskustava, no ona tome nije pridavala neko veće značenje. Mislila je da će heteroseksulna privlačnost među nama biti jača… Pokazalo se drukčije. Moja ljubav prema ženi u bračnom životu nije porasla, tako da sam morao najprije sebi, a onda i njoj priznati, da su moje homoseksualne težnje i želje jače od ljubavi prema njoj. Okrutna je to istina, ali prema mom mišljenju još uvijek bolja od lijepe laži! Poslije početnih konflikata među nama, u kojima smo razmišljali i o rastavi, situacija se sada (a sad mi je nešto više od 50) prilično smirila i sve više se privikavamo da živimo kao brat i sestra. Zajedno ostajemo najviše radi djece.

A moje kršćanstvo? Uvelike mi pomažu molitve, posvećivanje svakoga dana božjoj providnosti, čitanje i meditiranje Svetoga Pisma, duhovnih knjiga i literature, posjete nedjeljnoj misi u župnoj crkvi. Zbog mirne savjesti radije se pričešćujem samo duhovno, a ne i sakramentalno u euharistijskom obliku. Svako večer molim za svoju obitelj, kao i za sve svoje prijatelje.

Prijatelji me vjerno prate kroz moj životni put za što sam im neizmjerno zahvalan. Puno mi znači dopisivanje i razgovor sa svima koji osjećaju slično kao ja i koji su se našli u sličnoj situaciji - o našim problemima i postignućima, o putovima i stranputicama našeg traženja i naših ljubavi…

Drago će mi biti ako ovo moje svjedočenje potakne i druge kršćanske gayeve, biseksualce i lezbijke, kao i ostale koji se zanimaju za kršćanstvo, da se jave sa svojim iskustvima, problemima i prijedlozima. Svima želim sreću, mir i Božji blagoslov!"

~ David, Slovenija

Uvijeti Korištenja | Zaštita Privatnosti